Žene – aktivistice u gradu Karlovcu: Ženska prava u društvu i dalje su upitna, treba reagirati na pojavu “molitelja”

Naše sugovornice izazovnim drže nastojanje da se ženama uskrati pravo na prekid trudnoće i smatraju da treba reagirati na pojavu “molitelja”.

– Nikad se kao žena nisam osjećala diskriminirano u civilnom društvu. Osjećala sam se diskriminirano jer radim u civilnom društvu, ali to je priča za sebe, kaže Valentina Gambiroža-Staković, upraviteljica Udruge za društveni razvoj i neformalno obrazovanje “DrONe” te voditeljica projekta i programska suradnica u Mreži mladih Hvatske.

S njom te predsjednicom Udruge osoba s invaliditetom Karlovačke županije Gordanom Jurčević, predsjednicom Udruge za poticanje i razvoj kreativnih i socijalnih potencijala djece, mladih i odraslih “Carpe diem” Aleksandrom Podrebarac, direktoricom Udruge za društveni razvoj “Turbina promjena” Petrom Šegulić, pravnicom Ženske grupe Karlovac “Korak” Sandrom Turkanović te članicom Kinokluba Karlovac Lucijom Ćeškić razmatramo na 8. mart položaj žena u društvu, naročito civilnom.

L. Ćeškić također kaže da u civilnom društvu nikad nije doživjela diskriminaciju i uopće ne smatra da je taj društveni sektor napredniji od ostalih.

– Imam kvalitetne radne kolege i kolegice s kojima mogu podijeliti svakakve poslovne situacije. Ponekad iz mladih korisnika izađu za izazovnih situacija stereotipi koji su, pretpostavljam, naučeni doma, pa neko od njih spomene ‘bablja posla’ i slične glupost. Nastojimo mladima pokazati da je moguće ne raditi takve razlike. Niti rod niti spol ne čine razliku u sposobnostima, navodi Ćeškić.

Naše sugovornice su suglasne da je društvo napredovalo u uvažavanju žena, ali se javljaju i novi izazovi, odnosno nastojanja da se ženska prava ograniče, naročito pravo na prekid trudnoće.

S. Turkanović predlaže da se reagira na pojavu u Karlovcu onih koji mole na javnim mjestima za “očuvanje tradicionalnih vrijednosti”.

– To uopće nije bezazleno i ide se za time da se unazade ženska prava – tako se prije deset godina počela mijenjati Poljska i tamo su postepeno zabranili gotovo u potpunosti pobačaj. To su strašne stvari. Dolaze generacije žena, naše kćeri, susjede, poznanice i nećakinje, upozorava.

V. Gambiroža-Staković također kaže da se na dnevnoj razini osporava pravo na prekid trudnoće.

– Moje prijateljice su prošle strahote zato što su se odlučile pobaciti. Društvo ih je osudilo. Neki liječnici ne žele dati kontakte kolega koje nemaju priziv savjesti. Kako komentirati one koji klečeći mole po trgovima za moju čednost? Ako mogu cijelo ljeto gledati ružna muška prsa, zašto se ne bih mogla kao žena snažnije građe odjenuti u topić ili minicu, iznosi.

Od žena se i dalje očekuje pravocrtno ispunjavanje obveza – školovati se, zaposliti, udati, roditi.

– Djeluje kao da nisi dovoljno vrijedna, ako se nisi udala, odnosno da se nisi ostvarila, ako nisi rodila, opisuje S. Turkanović.

P. Šegulić kaže da je to posebno izraženo na selu, a ona živi u ruralnom području kao samkinja bez djece.

– Ljudi si svašta dopuštaju, postavljaju pitanja bez takta i uvažavanja privatnosti. Koga to točno ugrožavaju moje životne odluke? Većinom uopće ne odgovaram na njih, odnosno pravim se da ih ne čujem. Imam osjećaj da uopće ne mogu objasniti nekome neke stvari. Od rođenja smo programirane da se moramo smijati, lijepo se ponašati, ne raspravljati, veli, a G. Jurčević dodaje:

– I dalje je mnogo predrasuda, stereotipa i očekivanja od žena. Ako žena ne želi roditi, smatra se da je sebična. Ima mnogo prostora za osvještavanje. Koliko god se priča o ženskim pravima, ona su i dalje upitna. Prekid trudnoće je treba ostati pravo žene, njezin izbor.”

S. Turkanović nastavlja da postoji razlika u odgajanju muške i ženske djece.

– Naučene smo da se ne zamjeramo, nego da trpimo, ističe.

Valentina Gambiroža-Staković kaže da ju je susjed tri godine ispitivao kad će roditi.

– Na tjednoj razini sam pristojno odgovarala da ću roditi kad bude vrijeme, dok susjedu nisam postavila protupitanje što ako ne mogu imati djece. Problijedio je i više mi se nikada nije obratio. Bilo ga je jako sram, veli.

P. Šegulić nastavlja da na selu često odmahnu rukom dok razgovaraju o obvezama jer da kakve bi ona to obveze mogla imati kao osoba izvan braka i bez djece, a G. Jurčević kaže da se slično gleda i na osobe s invaliditetom.

– U društvu je i dalje izraženo mišljenje da one ne mogu voditi kućanstvo, a zasnivanje obitelji je i dalje tabu-tema, kao i roditeljstvo. Naravno, pospremiti ću po kući, obaviti manje aktivnosti. Poznajem mnogo žena s invaliditetom koje se bave svim kućanskim poslovima, bez obzira rade li negdje. Bitna mi je logistika. Da bih izašla iz kuće, lanac ljudi mora odraditi svoj dio posla s obzirom da imam mišićnu distrofiju i male mogućnosti za samostalnost. Ne bih mogla funkcionirati bez prilagođenog prijevoza. Moja elektromotorna kolica imaju stotinu kilograma, a dodajmo tome i moju tjelesnu težinu, pa je transfer poseban problem. Moram imati razne varijante za slučaj da neka karika u tom lancu zakaže, ne bih li aktivnosti mogla odraditi kako je planirano, dodaje G. Jurčević.

Stalan društveni problem je što žene moraju raditi kućanske poslove nakon povratka s radnog mjesta, a poseban je što u civilnom društvu često niti nema radnog vremena jer ono iziskuje cjelodnevnu aktivnost.

– Živim s maloljetnim djetetom za kojega brinem. Jedan dio izazova je što angažman u civilnom sektoru podrazumijeva i da radimo dopodne, poslijepodne, odnosno da nas nema po nekoliko dana i slično. Izmori me nevidljivi mentalni rad jer se sve mora osmisliti, a onda tek ostvariti, pa moraš uključiti one koji će pomoći – tko koga odvozi i razvozi. Žene se s time puno više suočavaju od muškaraca. Nevidljivi mentalni rad je baš jedan od većih ženskih problema. One koje imaju dobre partnere podijele s njima obveze. Žene obično moraju planirati što će sutra raditi za ručak, što uzeti u trgovini, što treba glačati i slično. Žene više s djecom prolaze školsko gradivo i s njima rade domaće zadaće. One su u pravilu te koje razvoze na izvanškolske aktivnosti. Svo to planiranje i koordiniranje te izvođenje pada na žene, upozorava. S. Turkanović.

“Živim s roditeljima”, nastavlja G. Jurčević i dodaje:

– Moja majka je bila teško bolesna i neću zaboraviti iznenađenje liječnika kada sam se pojavila kod njega zbog toga. ‘Zar ste Vi baš dolazili’, rekao je. Kućanske obveze nisu samo peglanje i pranje, nego i kontakt s onima s kojima živiš pod istim krovom. Što se tiče planiranja dana, rad u civilnom društvu je gotovo cjelodnevan. Kada se vratiš doma, posebno ako se približavaju rokovi, moraš biti na vezi s poslom i mentalno si u uredu.

V. Gambiroža-Staković ističe da sa svojim suprugom ravnopravno dijeli kućanske poslove.

– Živim u potpuno ravnopravnom partnerskom odnosu – u braku sam s partnerom muškog spola i ravnopravnost se podrazumijeva te oko toga nikada nije bilo problema. Ne smatram se sretnom zbog toga. Moj partner pere prozore, usisava, kuha… Ne pada mi na pamet uzet peglu u ruke – ako treba nešto glačati, glačati će si sam. U vezi sam s odraslom i zrelom osobom. Ne vidim se u situaciji kao buduća majka da moram sve sama raditi, nego da ćemo ravnopravno dijeliti obveze, kaže i dodaje kako je sigurna da suprug te njezine navode neće demantirati.

Napominje da je ponosna na svog donedavno samohranog oca jer je u vrlo ranoj dobi naučio njezinog malog brata da čisti po kući i to mu je najnormalnija stvar na svijetu.

– Građanski odgoj i obrazovanje uči dječake rodnoj ravnopravnosti i uvažavanju žena, ističe.

U javnosti je osude doživjela nedavno emisija Hrvatske televizije na kojoj se kip autora Stjepana Gračana u Zagrebu koji prikazuje književnicu i novinarku Mariju Jurić – Zagorku hvata za prsa.

– Taj čin nam poručuje da ženama možeš prići i primiti ih za grudi i ta je emisija sramotna jer ne prikazuje Zagorku i njezine uspjehe. Nije se niti spomenulo da je bila godišnjica Zagorkinog rođenja prošli tjedan. Tužno je da je javnost tako pamti i da o njoj buduće generacije učimo na takav način, umjesto da se bavimo njezinim radom, smatra V. Gambiroža-Staković, a L. Ćeškić dodaje:

– Ne želim ulagati bijes u priče o primanju spomenika za grudi. Bizarno je da je to nekome palo na pamet. Adresiramo takve probleme no osim edukacije ne vidim drugih rješenja. Mlađi imaju sve manje razlika. Moji muški prijatelji puno više sudjeluju u kućanstvu. Osjećam i da su djevojke više osviještene. Po nekim statistikama, mnogo je više samaca jer su se žene osnažile pa neće prihvatiti bilo koju priliku, unatoč osuđivanjima ako nemaš partnera, odnosno dijete. I dalje je bolje biti sam nego s lošim partnerom.

U promjeni svijesti je bitan i jezik, odnosno njegova rodnoosviještena primjena.

– I dalje koristimo muške zamjenice i imenice kada govorimo o sebi. Treba mijenjati narativ. Rodnoravnopravno izražavanje je potrebno. Unazad nekoliko godina se počeo mijenjati u medijima i to mi se sviđa. Kada sam se prijavljivala na burzu rada sam imala problema jer je ta ustanova prihvaćala samo pedagoge, a ne i pedagoginje. Nisam se htjela upisati tamo kao pedagog, kaže V. Gambiroža-Staković.

Sandra Turkanović napominje da bi bilo čudno muškarca osloviti, primjerice, novinarkom, a da se naviknulo žene oslovljavati u muškom rodu.

A. Podrebarac kaže da se kao mlada družila s dječacima.

– Imala sam više prijatelja nego prijateljica. Uvijek nas se nazivalo dečkima. Nije me to posebno smetalo, mala je bilo malo bezveze, prisjeća se. Sviđa joj se što je Ured župana preimenovan u Ured županice, a V. Gambiroža-Staković napominje da su to važne sitnice.

A. Podrebarac je 1990-ih radila u školskom sustavu i ima iskustva iz vremena kada je bio izrazito nepovoljan za žene.

– Država je bila donijela niz uredbi na području obrazovanja, pa i te koje su zabranjivale nastavnicama u školama da nose hlače, te koje su nalagale ženama da ustaju kada muškarac ulazi u zbornicu. Nije to dugo trajalo, ali je postojalo. Ravnatelj me pozvao u ured i upozorio me da dolazim u tajicama i pitao kako će dečki reagirati na mene, prisjeća se A. Podrebarac.

S. Turkanović se nadovezuje zapažanjem da se uvijek na žene svaljuje odgovornost.

– Odgovornost je na tebi što će kolege nastavnici i učenici misliti? Isto je sa žrtvama. Problem je u prebacivanju odgovornosti. Zar netko ne kontrolira svoje reakcije, kaže djelatnica “Koraka”, karlovačke organizacije civilnog društva koja se primarno bavi ženama i djecom žrtvama obiteljskog nasilja omogućujući im sklonište i savjetovanja.

Ta je organizacija civilnog društva proširila svoje djelovanje, no u javnosti se i dalje percipiraju uže.

– Unazad pet godina radimo sa žrtvama i svjedocima, odnosno svjedokinjama svih kaznenih djela i utoliko djelujemo na području Karlovačke i Ličko-senjske županije, a u sklonište dolaze korisnice iz cijele Hrvatske. Pružamo psihosocijalni tretman malodobnim počiniteljima nasilja i savjetujemo punoljetne počinitelje. Provodimo preventivne programe za djecu i mlade, odnosno više za mlade u školama, provodimo programe ekonomskog osnaživanja žena, beneficirane programe obrazovanja za odrasle pri čemu je bio naglasak na dugotrajno nezaposlenima, posebno ženama, a naročito dugotrajno nezaposlenim ženama žrtvama nasilja. Sudjelujemo u radnim skupinama o femicidu, zločinima iz mržnje i slično, navodi S. Turkanović.

Udruga osoba s invaliditetom Karlovačke županije se bavi promicanjem što kvalitetnijeg života djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.

– To podrazumijeva i aktivizam ženskih prava, naročito žena s invaliditetom, za koje znamo da su dodatno ranjive u odnosu na žene bez invaliditeta, pa čak i u odnosu na muškarce s invaliditetom, kaže G. Jurčević.

Njezina je udruga članica Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske unutar koje djeluje Mreža žena s invaliditetom, čija je G. Jurčević predsjednica.

– Radimo na prevenciji kroz kampanje, edukacije i osnaživanje žena s invaliditetom, da znaju prepoznati nasilje uopće, pružamo podršku na području obrazovanja, zapošljavanja i zdravstva te pri nama djeluje SOS telefon za žene s invaliditetom žrtve nasilja. Bitno nam je, s obzirom da je riječ o specifičnoj skupini, da se podrška pruža na istoj razini – dakle žena s invaliditetom ženi s invaliditetom, napominje, s SOS telefon za žrtve nasilja ima, naravno, i “Korak” i on je otvoren 24 sata dnevno.

G. Jurčević navodi i da je omjer žena i muškaraca u članstvu udruge koju vodi je podjednak, no da u aktivizmu prevladavaju žene.

– Trenutačno imamo više od 40 zaposlenih osoba. Većinom je riječ o osobnim asistentima, a njih u principu biraju korisnici. Imamo dva vozača, a među pomoćnicima nemamo niti jednog muškarca. Trudimo se imati rodnu ravnopravnost u upravljačkim strukturama. Uglavnom su žene produktivnije i inicijativa uvijek nekako dolazi najviše od žena. Volonteri su nam muškarci. U našoj organizaciji je većina žena s invaliditetom, no u nekim aktivnostima je potrebno iskoristiti mušku fizičku snagu, kaže.

Ljudskim pravima se bavi i Udruga “Carpe diem”, koju su osnovale žene.

– Što se tiče zaposlenika, jednak je omjer žena i muškaraca, a i članstvu je više žena. Generalno su žene aktivnije. To se vidi po inicijativi. Dvije godine za redom smo imali više volontera od volonterki, što me iznenadilo, kaže A. Podrebarac.

– “Turbina promjena” je više usredotočena na mlade, starije i nemoćne, djecu, zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te se nije previše doticala problematike ženskih prava. “Na samim počecima rada naše udruge više je bilo volontera, a zaposlenih je bilo podjednako. Sada prevladavaju žene među volonterima i u članstvu”, no moram napomenuti da je osnivač udruge muškarac, navodi P. Šegulić.

Kinoklub Karlovac prati filmsku umjetnost i otvaranje industrije prema autoricama.

– Polaznice potičemo na stvaralaštvo i prikazujemo filmove mladih filmašica”, kaže L. Ćeškić i dodaje da je podjednak broj muških i ženskih osoba u članstvu. “Unazad nekoliko godina se vide promjene, a vide se i na međunarodnoj razini – imamo više zainteresiranih za snimanje, režiju i montažu, pa sada imamo više polaznica nego polaznika naših programa. U cijelom djelovanju udruge žene su bile snažne i puno toga su vodile – sjetit ćemo se Marije Ratković-Vidaković, Sanje Zanki i Ksenije Sanković. Predsjednica nam je Tamara Perković, a potpredsjednica Laura Pribanić. Muški kolege su aktivni u edukativnom programu prilično, kaže L. Ćeškić.

– “DrONe” je pak usredotočen na mlade s naglaskom na reforme obrazovanja i volonterstvo. “Unazad dvije godine se intenzivno bavimo pravima mladih iz ranjivih skupina, naročito pripadnicima seksualnih manjina. Ponosni smo na to da u našem članstvu one koje su se izravno bavile ženskim pravima, pa smo imali genijalnu inicijativu ‘Uložak u zrak’ čime smo srednjoškolkama omogućili menstrualne potrepštine i slično. Bavimo se i mentalnim zdravljem mladih. Što se tiče Mreže mladih Hrvatske, bavimo se više na balansu odnosa u mladim obiteljima, odnosno između mladih očeva i mladih majki, to jest rodnom ravnopravnošću u braku, navodi V. Gambiroža-Staković i dodaje:

– U upravljačkoj strukturi imamo dvije snažne žene i jednog muškarca koji vrijedi kao njih dvije – Igor Kuštreba vrijedi kao Branimira Penić i ja utoliko što nas može nadglasati. Među zaposlenicima imamo dvije osobe muškog spola i jednu ženskog, a u članstvu imamo jednak broj muških i ženskih.

Ženska grupa Karlovac “Korak” ima jednog zaposlenika – ostalo su zaposlenice te devet članova, a taj mali broj olakšava djelovanje udruge.

– Naše korisnice su izrazito ranjive, pa ne može svatko bit volonter, nego tražimo stručnjake. Volonteri se svode na one koji održavaju sklonište ili okoliš skloništa. U pružanju socijalnih usluga u Hrvatskoj uglavnom prevladavaju žene, što ne znači da ne bismo voljeli imati kolege jer smatramo da je ljepše raditi u miješanom kolektivu – drugačija je energija, kaže S. Turkanović.

Autor: Marin Bakić