Učenički sastavci na temu elektroničkog nasilja nad i među mladima

U nastavku pročitajte sastavke učenica Šumarsko – drvodjeljske škole Karlovac, koje su napisale u okviru Projekta “#IsključiNasilje 4”, a na temu elektroničkog nasilja nad i među mladima. Sastavci su dio ovogodišnjeg obilježavanja Dana sigurnijeg interneta i Dana ružičastih majica s ciljem ojačanja svijesti mladih o problematici elektroničkog nasilja nad i među mladima, razvitka kritičkog razmišljanja i kreativnosti mladih te povećanja angažmana mladih u prevenciji elektroničkog nasilja nad i među mladima.

Elektroničko nasilje nad i među mladima

Danas je gotovo nemoguće zamisliti odrastanje bez mobitela u džepu. Internet nam je otvorio vrata znanja, zabave i povezanosti s cijelim svijetom. No, u tim istim digitalnim hodnicima, iza sjajnih ekrana i prividne anonimnosti, krije se opasnost koja ostavlja duboke ožiljke na dušama mladih.

Internetsko nasilje, poznato i kao cyberbullying, postalo je nevidljiva, ali sveprisutnija sjena naše generacije. Današnje greneracije odrastaju i sazrijevaju uz tehnologiju i sve medije koji su im pruženi. Iako je internet vrlo koristan i poučan, u njemu se skriva i ona mračna strana. Danas kao djeca i mladi jako se možemo opeći na ono što pretražujemo i pregledavamo na društvenim mrežama. Društvene mreže koliko su sigurne toliko su i nesigurne. Na njima se nalazi mnogo nepoznatih ljudi i ako ne pazimo mogli bi se uvući u njihove zamke. No nasilje najčešće doživimo od nama tako reći bliskih ljudi. Mislimo da nam je svatko prijatelj, a zapravo možda bas on pokreće ružne razgovore i širi razne priče o nama.

Elektroničko nasilje danas je sve češće jer je puno lakše nekom napisati ružne riječi nego mu ih reći u lice. Većina djece ne zna kako se nositi s pritiskom takvog nasilja pa se često povlače u sebe i odvajaju od drugih. Ako se ne reagira na vrijeme dijete u većini slučajeva odraste u nestabilnu, povrijeđenu i nesigurnu osobu bez stava i svog mišljenja. Često se priklanjaju drugima i njihovim mišljenima kako ne bi bili odbačeni i povrijeđeni. Oni koji provode nasilje nisu ni svjesni kakve rane i ožiljke ostave na svojim vršnjacima. To je malo žalosno. Žalosno je jer danas su ljudi izgubili empatiju jedni prema drugima i samo gledaju na sebe i svoje potrebe. Tako da mislim da današnji problem nije ni internet koliko odgoj i posvećenost djeci prvenstveno od strane njihovih roditelja.

Tehnologija sama po sebi nije zla, ali način na koji je koristimo određuje tko smo. Naša je odgovornost da internet ponovno postane mjesto povezivanja, a ne platforma za uništavanje tuđih života. Jer, iako su rane od riječi nevidljive, one bole jednako kao i svaka druga rana.

Marija Kružić

Živimo u vremenu u kojem je Internet postao dio naše svakodnevnice. Mladi provode sate na društvenim mrežama, u dopisivanju i dijeljenju sadržaja. Digitalni svijet, osim brojnih prednosti, nosi i ozbiljne opasnosti.

Elektroničko nasilje jedan je od najvećih problema današnjice. Uključuje vrijeđanje, prijetnje, širenje laži i objavljivanje tuđih fotografija bez dopuštenja. Takvo ponašanje može ostaviti duboke emocionalne posljedice na žrtvu, poput gubitka samopouzdanja, depresije i sl. Posebno je zabrinjavajuće što se nasilje na internetu može brzo širiti i anonimno, što nasilnicima daje osjećaj moći i lažne sigurnosti. Jedna uvredljiva poruka ili fotografija može u nekoliko minuta postati dostupna velikom broju ljudi, a šteta koja nastane često se ne može u potpunosti ispraviti. Žrtve se tada osjećaju bespomoćno jer ne znaju tko stoji iza napada niti kako zaustaviti širenje sadržaja. Osim toga, elektroničko nasilje ne prestaje završetkom škole, već prati mlade i u njihovom privatnom životu, što dodatno povećava stres i osjećaj izoliranosti.

Zato je važno educirati mlade o odgovornom ponašanju u digitalnom svijetu. Potrebno je razvijati empatiju, poticati međusobno poštovanje i učiti kako reagirati ako postanemo žrtva ili svjedoci nasilja.
Elektroničko nasilje je ozbiljan problem koji pogađa mnoge mlade. Svaka riječ na internetu može imati snažan utjecaj, zato trebamo razmišljati prije nego nešto objavimo. Zajedničkim trudom možemo stvoriti sigurniji i pozitivniji digitalni svijet.

Petra Čohan

Digitalni svijet postao je dio naše svakodnevnice. Putem društvenih mreža, poruka i online igara povezujemo se s drugima, učimo i zabavljamo se.

Internet ima i svoju tamnu stranu, a to je elektroničko nasilje. Ono uključuje prijetnje, širenje laži, vrijeđanje ili objavljivanje tuđih fotografija bez dopuštenja, a posljedice mogu biti ozbiljne i dugotrajne. Mlade je potrebno zaštiti edukacijom. Važno je razgovarati o sigurnosti na internetu, privatnosti i odgovornom ponašanju na društvenim mrežama. Roditelji i nastavnici trebaju biti podrška, a ne kontrola. Djeca se moraju osjećati sigurno i prijaviti problem bez straha od osude. Također, potrebno je poticati empatiju i poštovanje među vršnjacima jer iza svakog ekrana stoji stvarna osoba s osjećajima. Borba protiv elektroničkog nasilja počinje od svakoga od nas. Važno je osvijestiti da riječi na internetu imaju jednaku težinu kao i one izgovorene uživo. Prije nego što nešto objavimo ili pošaljemo, trebamo se zapitati kako bi se druga osoba zbog toga mogla osjećati.

Podrška prijateljima koji prolaze kroz teško razdoblje može im puno značiti i pomoći im da se ne osjećaju sami. Samo odgovornim ponašanjem i međusobnim poštovanjem možemo izgraditi digitalni svijet u kojem će se svi osjećati sigurno

Elena Erić

Internet je dio naše svakodnevice. Gotovo da ne prođe dan, a da ne provjerimo poruke, objave ili društvene mreže. Ljudi dosta vremena provode online, bilo zbog škole, zabave ili dopisivanja s bližnjima. Ipak, koliko god internet bio koristan i zanimljiv, ima i svoju tamnu, to jest lošu stranu. Jedan od problema koji se sve češće spominje i javlja jest internetsko nasilje među mladima poznatije kao cyber bullying.

Internetsko nasilje događa se kada porukama, komentarima ili objavama vrijeđamo, ismijavamo ili ponižavamo druge. To ponekad započne kao „šala“, ali vrlo brzo može postati nešto puno ozbiljnije. Posebno je loše to što se sve odvija pred velikim brojem ljudi. Jedan ružan komentar može vidjeti cijeli razred ili čak nepoznata osoba. Osobi koja je meta, takvi komentari mogu jako narušiti samopouzdanje. Ono što dodatno pogoršava situaciju jest činjenica da se mnogi skrivaju iza lažnih profila. Kada netko zna da ga drugi ne mogu prepoznati, lakše će napisati nešto loše što u stvarnom životu možda nikada ne bi imali hrabrosti izgovoriti na glas. Zbog toga žrtve često ne znaju tko ih napada i imaju veći osjećaj nesigurnosti i straha. Internetsko nasilje nije bezazleno i  ne treba ga opravdavati riječima poput „to je samo internet“. Riječi bole, bez obzira jesu li izgovorene uživo ili napisane na ekranu. Mladi su posebno osjetljivi jer još uvijek traže svoje mjesto u društvu i pokušavaju izgraditi samopouzdanje. Negativni komentari i javno ismijavanje mogu ostaviti duboke posljedice. Jako je važno da se o ovoj temi više govori. Trebamo naučiti kako se odgovorno ponašati na internetu i kako reagirati na nasilje, ponekad je dovoljno stati u nečiju obranu ili prijaviti neprikladan sadržaj kada već imamo tu mogućnost. Tako pokazujemo da nam je stalo i da ne podržavamo nasilje.

Na kraju, internet može biti sigurno i pozitivno mjesto što mu je i prvobitna namjena, ali samo ako ga koristimo na pravi način. Sve ovisi o nama i o tome kako ćemo se služiti njime. Malo više dobrote, odgovornosti i razumijevanja može napraviti veliku razliku.

Sara Barković

Tko se to kreativan danas krije iza malog ekrana, koliko se taj netko može uzvisiti iznad nas običnih smrtnika? Velika li čovjeka iza plavog svjetla. Taj netko toliko grandiozan, da će svoje mišljenje izreći ne gledajući te u lice. Ne gledajući te uopće. 

Kreator tog komentara, spisatelj te osobne uvrede, admin te grupe u kojoj samo tebe nema. Nositelj lažnog profila s tvojim imenom, onaj kojem se možda i potajno sviđaš. Može se reći i na brži način, kukavica. Jer ovakve su osobe u bijegu od vlastitih emocija, oluje od koje bježe skrivajući se iza tako ružno napisane poruke. Iz dana u dan. Bježe. Povrijeđeni povrjeđuju. Jedan od razloga zašto tolika količina, najčešće malo mlađih, trpi zbog tako oštro izrečenih izjava. Toliko jednostavno izrečenih da ih nije bilo potrebno niti reći na glas. Samo natipkati. Čak, ni izaći iz kuće. Liječe se na tuđim suzama. Danas lakše nego ikada prije. Zvuči kao dobro smišljena reklama. Rane koje ostavljaju ja bih rekla, poprilično lakomisleno i nesvjesno, mogu biti dublje nego li se nama čini. Stavimo se u scenarij:,, Mene boli trbuh. Ne mogu u školu.” jer to je jedini način da se izbjegne društvo.

Simptomi društvene izolacije i anksioznosti, a posljedice one dvije minute jer je nekome bilo malo dosadno. Možda je to samo jedan komentar. A možda je to komentar koji netko ne prestaje iznova ponavljati u glavi. Da ne govorimo o posljedicama nečega većeg. No kako da se mi zaštitimo od ovakvih predatora, u tako širokom virtualnom svijetu? U toj beskonačnosti različitih mišljenja. Prvo je naravno izgradnja i to s čvrstim temeljima, vlastite osobnosti odnosno stava. Kako bi se danas u modernom rječniku izreklo – budi ‘glava’, ne daj da te itko poljulja.  Izgradimo zajedno svijest, realnu sliku nekoga tko će te uvrijediti na internetu. Komu ćeš biti toliko bitan, da osnuje cijelu grupu s tvojim imenom. Zamisli koje posebno, unikatno, ime.  

Stvorimo sliku u kojoj vidiš blesave prstiće koji klize po ekranu, izvoru svoga jedinog spasa. I nacrtajte ju nekome tko ju nije u stanju vidjeti. Vizualizacija je ključ razumijevanja. A za sve one koji ne mogu sami, kojima treba pomoći izgraditi taj stav, pomozite iskopati čvrste temelje. Da ni jedna kuća više ne stoji na pijesku.

Emanuela Bulaja

Elektroničko nasilje postalo je jedan od najsloženijih problema suvremenoga društva. Digitalne platforme omogućile su brzu i dostupnu komunikaciju, ali su istodobno otvorile prostor za nove oblike ponižavanja i zlostavljanja. Vrijeđanje, javno ismijavanje, širenje neistina ili privatnih sadržaja putem interneta ne mogu se smatrati bezazlenima jer njihove posljedice često nadilaze virtualni prostor.

Smatram da je osobito zabrinjavajuće što se elektroničko nasilje nerijetko umanjuje tvrdnjom da “nije stvarno” jer nema fizičkog kontakta. Takav stav zanemaruje činjenicu da psihološke posljedice mogu biti duboke i dugotrajne. Anonimnost dodatno potiče osjećaj nedodirljivosti kod nasilnika i smanjuje svijest o odgovornosti. Držim da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ta sloboda traje samo dok ne ugrožava dostojanstvo i slobodu druge osobe. Sloboda bez odgovornosti lako prelazi u zlouporabu. Upravo zato granica mora biti jasno postavljena i dosljedno poštovana.

Rješenje vidim u razvijanju empatije, kritičkog mišljenja i odlučnom reagiranju na svaki oblik digitalnog nasilja. Elektroničko nasilje nije privatni problem pojedinca, nego ozbiljan društveni izazov koji zahtjeva zrelu i odgovornu reakciju cijele zajednice.

N.N.

Projekt je financiran od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.